Općenito o mobilnim telefonima

U pionirskoj fazi mobilne telefonije (1921 - 1945), dominirale su vojna i policijska primjena. Najveća teškoća bila je izgradnja radio-predajnika koji može funkcionirati pod ograničenjima karakterističnim za automobil u pokretu. U to vrijeme mobilni telefon je bio znatno većih dimenzija i trošio je mnogo energije, pa se jedino mogao smijestiti u automobil, dok je džepni mobilni telefon (danas se, praktično, samo takvi i koriste) bio nezamisliv. Glavni tehnološki proboj u ovoj fazi je uvođenje frekvencijske modulacije (FM) 1935. godine. Prvi funkcionalni mobilni sistem instaliran je za potrebe policije 1928. u Detroitu. Mada je bio jednosmjeran, tj. prijenos govora je bio moguć samo od centrale ka telefonu (Calling all cars, poznata je fraza iz policijskih filmova iz tog perioda), znatno je podigao efikasnost lokalne policije i ubrzo se počeo koristiti i u ostalim velikim gradovima po Americi. Edvin Armstrong je 1935. pronašao FM i izazvao pravu revoluciju u radio-industriji, naročito u radio-difuznim sistemima. Poslije toga, FM je ubrzo uveden i u mobilne komunikacije. Mobilni radio-sistemi na bazi FM-a su do 1940. potpuno potisnuli prethodnu generaciju s amplitudskom modulacijom (AM). Drugi svijetski rat imao je presudan uticaj na razvoj industrijskih potencijala za masovnu proizvodnju FM radio-uređaja. Veličina, cijena i pouzdanost uređaja osijetno su popravljeni i od 1946. otvorili su vrata komercijalnoj fazi mobilne telefonije. Među osnovnim karakteristikama svakog telekomunikacijskog kanala koji koristi radio-prijenos su “centralna frekvencija” i “širina kanala” (širina frekvencijskog opsega). Kada na skali svog radio-prijemnika birate željenu stanicu, vi zapravo birate određenu centralnu frekvenciju. Širina kanala je, općenito govoreći, razmak između frekvencija na kojima rade pojedine stanice.